петак, 27. септембар 2013.

Večernjači

έσπερε, πάντα φέρων, ὄσα φαίνολισ ἐσκέδασ᾽ αγωσ,
φέρεισ οἴν, φέρεισ αἶγα, φέρεισ ἄπυ ματέρι παῖδα

Večernjačo, grabiš sve što je sjajna Zora probudila,
Odnosiš ovcu, nosiš i kozicu, majci dete u san zoveš.

Sapfa


boginja Eoja izliva krčage s rosom

недеља, 11. август 2013.

Dijana


Ne svide se više svom dragom Dijana                   Non al suo amante piú Dïana piacque,
Kad je, sličnom zgodom, svu golu video                quando per tal ventura tutta ignuda
Davno, kako hladna voda je obliva,                      la vide in mezzo de le gelide acque,

Neg meni pastirka iz planinskih strana,                   ch'a me la pastorella alpestra et cruda
U času ljupki kad natapa veo                                 posta a bagnar un leggiadretto velo,
Što joj plavu kosu od vihora skriva;                       ch'a l'aura il vago et biondo capel chiuda,

I učini sad, kad nebo plamen plavi,                        tal che mi fece, or quand'egli arde 'l cielo,
Da ja sav drhtim od leda ljubavi.                            tutto tremar d'un amoroso gielo.


ovaj Petrarkin madrigal komponovan oko 1350. godine
 jedina je muzička postavka 
njegovih stihova, nastala za pesnikova života. 
Autor dela je majstor italijanskog 
Trećenta, Jakopo da Bolonja (sredina XIV veka).


уторак, 30. јул 2013.

O ružama svih muza


Umrećeš, mila, a na grobu tvom ništa neće sećati
potomke da živela si ti, jer nisi bliska pesničkoj
ruži pijerijskoj. Tako neprimetna, po hadskom 
domu ćeš ići, i mrak ćeš s mrtvima deliti mrki.

Sapfa


Κατθάνοισα δὲ κείσεαι πότα, κωὐ μναμοσύνα σέθεν
ἔσσετ᾽ οὔτε τότ᾽ οὔτ᾽ ύ᾽στερον. οὐ γὰρ πεδέχεισ βρόδοων
τῶν ἐκ Πιερίασ ἀλλ᾽ ἀφάνησ κἠν᾽ ᾽Αῖδα δόμοισ
φοιτάσεισ πεδ᾽ ἀμαύρων νέκυων ἐκπεποταμένα.

четвртак, 28. март 2013.

Ponedeljak, 24 mart


Nos joj je bio kao u vojvode od Velingtona & zubi poveći, konjski & oči hladne i upadljive. Kada smo ušli, sedela je smeštena u ugaonoj garnituri sa pletivom u ruci. Kragna joj je bila pričvršćena kopčom u obliku strele. I pre nego što je prošlo 5 minuta, rekla nam je da su dva njena sina poginula u ratu. Ovo je, pomislilo bi se, njena zasluga. Podučavala je kako se prave haljine. Sve u sobi je bilo bordo & sjajno. Dok sam sedela, pokušala sam da smislim nekoliko komplimenata. Ali oni su iščezli u ledenom moru između nas.
A onda nije ostalo ništa.
U vazduhu danas, čudesno osećanje mora. Podseća me na Uskrs. Svi se podvijaju nasuprot naletima vetra, uštinuti od hladnoće & ućutkani. Sva srž je uklonjena.
Ovo vetrovito ćoše. A Nesa je u Brajtonu & ja zamišljam kako bi to bilo da duše mogu da nam se uliju.
Oktavijina priča. Kad bih mogla nekako da je zaokružim? Mladi u Engleskoj 1900-te. 
Dva dugačka pisma od Šine & O. Ne mogu da se pozabavim njima, a ipak uživam što su tu. 
L. sređuje rododendrone.

She had a nose like the Duke of Wellington & great horse teeth & cold prominent eyes. When we came in she was sitting perched on a 3 cornered chair with knitting in her hands. An arrow fastened her collar. And before 5 minutes had passed she had told us that two of her sons had been killed in the war. This, one felt, was to her credit. She taught dressmaking. Everything in the room was red brown & glossy. Sitting there I tried to coin a few compliments. But they perished in the icy sea between us. And then there was nothing. 
A curious sea side feeling in the air today. It reminds me of lodgings on a parade at Easter. Everyone leaning against the wind, nipped & silenced. All pulp removed.
This windy corner. And Nessa is at Brighton, & I am imagining how it wd be if we could infuse souls. 
Octavia's story. Could I englobe it somehow? English youth in 1900. 
Two long letter from Sheena & O. I cant tackle them, yet enjoy having them.
L. is doing the rhododendrons.

Ovim redovima, poslednjim koje će napisati u svom životu, Virdžinija Vulf završava svoj dnevnik, 24 marta 1941. godine. Tog dana su joj javili da će njen roman Između činova biti objavljen tog proleća. Oprhvana napadima depresije i sumnje, rekla je da je delo previše trivijalno i neozbiljno i da treba dorade. Lenard, ozibljno uznemiren njenim psihološkim stanjem i očitim znacima nervnog sloma, je ubedio da poseti doktorku i prijateljicu Oktaviju Vilberfors u Brajtonu, 27. marta. 
Sledećeg jutra, 28. marta, Virdžinija je prebacila veliku kabanicu preko sebe, napunila džepove kamenjem i ušetala u nabujalu reku Uz, blizu njene kuće. Lenard je pronašao njen štap za šetnju na obali, blizu mostića. 
Telo joj je nađeno tri nedelje posle ovoga, a sahranjena je 21. aprila ispod drveta u dvorištu njihove kuće.


понедељак, 18. фебруар 2013.

Nyx


Ogni van chiuso, ogni coperto loco,    
quantunche ogni materia circumscrive,
serba la notte, quando il giorno vive,
contro al solar suo luminoso gioco. 

Sve zatvoreno, sve odaje tajne
što god okruži tvar sa svake strane
čuva noć kada dan životom grane, 
od igre njegove sunčane, sjajne.

E s’ella è vinta pur da fiamma o foco,   
da lei dal sol son discacciate e prive    
con più vil cosa ancor sue specie dive,    
tal c’ogni verme assai ne rompe o poco.   

Porazi li je vatra, iskre vajne,
kako bi tek od sunca da se brane,
kada i bedni crvi načnu, rane
božanskog njenog lika crte bajne.

Quel che resta scoperto al sol, che ferve            
per mille vari semi e mille piante,                      
il fier bifolco con l’aratro assale;                          

Što se pred suncem razotkrije, pruži
tu će sijaset klica, bilja doći,
gde težak upre plugom, biće roda;

ma l’ombra sol a piantar l’uomo serve.                    
Dunche, le notti più ch’e’ dì son sante,                 
quanto l’uom più d’ogni altro frutto vale.                 

no za sađenje ljudi senka služi.
  Dakle, od dana svetije su noći
kol'ko i čovek od sveg inog ploda.

петак, 30. новембар 2012.

Boetije: Orfej



Treća knjiga Boetijeve Utehe Filozofije završava se veoma efektnom pesmom u glikonejskom stihu (sheme: x x – u u – u), jednim od Boetijevih umetnički najuspelijih radova. Narativ, ne sasvim nenalik Ovidiju bavi se mitom o Orfeju u neoplatonističkom čitanju: kao što je Orfej napustio mrak podzemlja, vođen snagom muzike i ljubavi, tako i ljubitelji filozofije treba da hitaju na svetlo istinskog dana, spomenutog u Platonovoj Državi. Metra je bila popularna i među Karolinškim učenjacima, među kojima postoji zapisana i u muziku.


Felix qui potuit boni
Fontem visere lucidum:
Felix qui potuit gravis
Terræ solvere vincula.
Quondam funera coniugis
Vates Threicius gemens,
Postquam flebilibus modis
Sylvas currere, mobiles
Amnes stare coëgerat;
Junxitque intrepidum latus
Sævis cerva leonibus,
Nec visum timuit lepus
Jam cantu placidum canem;
Cum flagrantior intima
Fervor pectoris ureret,
Nec qui cuncta subegerant,
Mulcerent dominum modi,
Immites Superos querens,
Infernas adiit domos.
Illic blanda sonantibus
Chordis carmina temperans,
Quicquid præcipuis
Deæ Matris fontibus hauserat,
Quod luctus dabat impotens,
Quod luctum geminans amor,
Deflet, Tænara commovens,
Et dulci veniam prece
Umbrarum dominos rogat.
Stupet tergeminus novo
Captus carmine janitor:
Quæ sontes agitant metu
Ultrices scelerum Deæ,
Jam mœstæ lacrymis madent:
Non Ixionium caput
Velox præcipitat rota,
Et longa site perditus
Spernit flumina Tantalus:
Vultur dum satur est modis,
Non traxit Tityi jecur.
Tandem, Vincimur, arbiter
Umbrarum miserans ait:
Donemus comitem viro
Emtam carmine conjugem;
Sed lex dona coërceat,
Ne, dum Tartara liquerit
Fas sit lumina flectere.
Quis legem det amantibus?
Major lex amor est sibi.
Heu, noctis prope terminos
Orpheus Eurydicen suam
Vidit, perdidit, occidit
Vos hæc fabula respicit,
Quicumque in superum diem
Mentem ducere quæritis.
Nam qui Tartareum in specus
Victus lumina flexerit,
Quicquid præcipuum trahit,
Perdit, dum videt Inferos.
Srećan je onaj što je izvor
Svetli dobroga video,
Srećan je onaj što lance je
Zemaljske teške strgao.
Pesnik iz Trakije jedared je
Smrt žene svoje oplakivao,
Onaj što je pesmom kretao
Šume, potoke brze ustavljao;
Srna je uz lava bez straha
Počivala, zec se psa bojao
Nije, pesmom ga promenio.
Kad mu bol grud zaparala
Ko plamen gorući srce
Obuzela, pesma što krotila
Sve je gospodara ne miri
Svojega; kivan na bogove
Višnje, u donji zašao je svet.
Tu je na liri zvonkih žica
Pevao on, o svemu što majke
Boginje iz vrela za'vatiše,
O jadu svom i nemoći,
O ljubavi što boli dvostruči.
Tenar se smilovô pesmom,
Molba ponizna umili
Senki i donjeg sveta bogove.
U čudu stoji vratar troglavi,
I njemu pesma u glavi vri.
Boginje osvete, one što
Čine da krivi zadrhte, sve
Suze liju, točak Iksiona
Više ne vija, nit Tantal
Mučeni po vodi ne gaca više.
Jastreba pesma odvrati od
Jetre Titijeve, "Pobedi nas on",
Gospodar senki tad reče,
Neka mu družbenice njegove
Otkupi on je od nas pesmom.
I darom ovim zakon nek
Upravlja - nemoj da osvrne se
On dok iz Tartara sene ne
Umakne sasvim.
Ko će ljubavlju da upravlja,
Ta, zakon je ona sama sebi.
Na okrajku noći samom
Orfej Euridiku je svoju
Video, izgubio, pogubio.
Vama priča je ova, duhom
Što hrlite na svetlo dana.
Ko u Tartara dubinu pogled
Uperi, što od blaga ima gubi
Čim podzemlju crnom kroči.

preveo: Dejan Acović

петак, 9. новембар 2012.

Inorog II


Legenda o Jednorogu amblematičnoj životinji, jedna je od najlepših koju je stvorio Srednji vek u svome bestijariju, puna lepote i zagonetne privlačnosti. Jedini način na koji životinja bude uhvaćenja jeste da kao mamac posluži mlada devojka, devica. Pesma, delo truvera Tiboa od Šampanje spada u jednu od najpopularnijih srednjovekovnih sa motivom jednoroga (starofrancuski: licorne)

Ausi conme unicorne sui                       Sličan sam tako Jednorogu
Qui s'esbahist en regardant,                  što trgne se kad pokraj puta
Quant la pucelle va mirant.                    Devicu spazi kako luta.
Tant est liee de son ennui,                     I radostan na patnju mnogu
Pasmee chiet en son giron;                    on sruši se na njene grudi:
Lors l'ocit on en traïson.                        tad izdajom ga rane ljudi.
Et moi ont mort d'autel senblant            I mene snađe ta smrt ljuta 
Amors et ma dame, por voir :              Amor me s mojom damom svlada
Mon cuer ont, n'en puis point ravoir.     u njih je moje srce sada.

Dame, quant je devant vous fui             Damo, kad bejah vam kraj nogu,
Et je vous vi premierement,                   Kad ugledah vas prvi puta,
Mes cuers aloit si tressaillant                  drhtaše srce tih minuta,
Qu'il vous remest, quant je m'en mui.     od vas ga uzet ja ne mogu.
Lors fu menez sans raençon                  Od tada, trpeć udes hudi,
En la douce chartre en prison                tamnicom milom ono bludi,
Dont li piler sont de talent                      što žudnjom sva je ogrnuta:
Et li huis sont de biau veior                    stražari mu dva oka mlada,
Et li anel de bon espoir.                         a okov mu je dobra Nada.

De la chartre a la clef Amors                 Ključ tamnice je kod Amora
Et si i a mis trois portiers :                      što stavio je tri vratara:
Biau Senblant a non li premiers,             Lepotu kao gospodara, 
Et Biautez cele en fet seignors;               i Privid što je bez zamora;
Dangier a mis en l'uis devant,                 a i Opasnost tu se šeta
Un ort, felon, vilain, puant,                     bezočna, sramna, zla, prokleta,
Qui mult est maus et pautoniers.             ubica, lopov, hulja stara;
Ciol troi sont et viste et hardi:                 lukavi, smeli, njih su troje,
Mult ont tost un honme saisi.                  čoveku lako lance skroje.

Qui porroit sousfrir les tristors                 Ko podneo bi mnoštvo mora,
Et les assauz de ces huissiers?                 sve nasrtaje tih čuvara?
Onques Rollanz ne Oliviers                      Čak Rolan, koji čuda stvara,
Ne vainquirent si granz estors;                 tu ostaše bez otpora:
Il vainquirent en combatant,                     on beše junak bojnih četa,
Més ceus vaint on humiliant.                    ali ga ovde poraz sreta.
Sousfrirs en est gonfanoniers;                   Patnja im mesto barjaktara;
En cest estor dont je vous di                    u borbi ovoj spas tek to je:
N'a nul secors fors de merci.                   oružje odmah predaj svoje.

Dame, je ne dout més rien plus               Damo, u meni strah ne vlada
Que tant que faille a vous amer.               da moja ljubav biće manja.
Tant ai apris a endurer                             toliko podneh očajanja
Que je suis vostres tout par us;                te pravo je da vaš sam sada.
Et se il vous en pesoit bien,                      Makar mi dala kletvu mnogu,
Ne m'en puis je partir pour rien                odvojit se od vas ne mogu,
Que je n'aie le remenbrer                         jer večno traje moć sećanja
Et que mes cuers ne soit adés                   a želje moga srca streme
En la prison et de moi prés.                      sred tamnice te crne, neme.

Dame, quant je ne sai guiler,                    Damo, za glumu nemam znanja:
Merciz seroit de seson més                      nek milosrđa dođe vreme,
De soustenir si greveus fés.                      mesto da trpim ovo breme!

Tibo od Šampanje (1201. – 1253.)