Teokrit - Idila II 'Čarobnice'

U ovom Teokritovom "nokturnu" sa refrenom koji se obraća čarobnoj ptici i mesečini, 

idili punoj atmosfere tajanstva, ali i mladosti i ljupke ironije

devojka Simajta nesrećno voli nepouzdanog atletu Delfida.

Zbog toga se ona odlučuje, u pratnji robinjice, 

da načini u noći punog meseca čaroliju Hekati

i ujedno pouzda boginji svoje ljubavne jade, 

sećajući se sudbine čarobnica Kirke, Medeje i drugih legendarnih ljubavnica.

Obećava, u ironičnom epilogu, ukoliko čaralica ne uspe

da će pokušati daleko drastičnije mere i da će Delfid "lupati na vrata Hadova".

Reč je o jednom od najuspelijih dela, ne samo u Teokritovom književnom radu, već možda u celokupnoj helenističkoj poeziji.

Gdje mi je lovor? Donesi, Testilido! Gdje su napitci?

Grimiznom ovčjom vunom ovjenčaj njegovu čašu

Kako bih vezala za se tog dragog čovjeka teškog.

Već je dvanaest dana što bijednik ne dolazi meni

Nit zna jesmo li možda već umrli ili smo živi

Niti mi lupa na vrata taj okrutnik. Ili mu drugoj

Eros odnio srce lakoumno i Afrodita. 

Poć ću u vježbalište timagetsko sutrašnjeg dana

Ne bih li vidjela njeg' i izgrdila što mi to čini.

Sad ću pak sapet ga žrtvom paljenicom. Nego, Seleno,

Lijepo sjaj! Jer tebi ja, božice, pjevat ću tiho,

Podzemnoj Hekati jošte, pred kojom drhti i paščad

Kada po humcima mrtvih i crnoj krvi korača.

Zdravo, Hekato strašna i do kraja uza me budi,

Daj da čarolije ove od Kirkinih ne budu gore

Nit što ih stvori Medeja nit plavojka pak Perimeda.

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Prvo se rastapa ječam na vatri. Testilido, daj ga

Pospi! Kamo su misli odletjele, jadnice, tebi?

Zar ja, bijednice, možda i tebi na zluradost postah?

Sipaj i ujedno kaži: "To Delfidu posipam kosti."

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Delfid uvrijedi mene. Za Delfida lovor ja palim;

Pa kad se zapali taj i onda glasno pucketa

Te ujedanput plane i ne vidim pepela njemu,

Tako i Delfidovo u plamenu nestalo tijelo.

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Kako ja ovaj vosak uz pomoć božice topim,
Tako od ljubavi smjesta i mindski se topio Delfid.
K'o što pak vrti se zvrk taj mjedeni po Afroditi,
Tako se vrtio i on pred mojim vratima jednom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Sad ću posije palit. A ti Artemido možeš
Micat i čelik u Hadu il drugo nepomično štogod -
Psi, Testilido, nama po gradu zavijaju sada.
Bog je na raskršću već. Nek mjed što brže zazveči.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Evo, more je već ušutjelo, šute i vjetri,
Ali se moja bol u grudima smirila nije,
Nego izgaram sva za njime koj' učini mene
Bijednicom umjesto žene i zlom, nevaljalom djevom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Triput izlijevam gospo, i triput izgovaram ovo:
"Ležala uza nj il žena il nek bude to i muškarac,
Tol'ki ga zaborav svlad'o koliko vele da Tesej
Smetnu s uma na Diji ljepokosu tad Arijadnu."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Konjogriz biljka jest kod Arkađana. Zbog nje su pako
Ždrjebice pomamne sve u gorju i kobile brze.
O da i Delfida vidim gdje tako u dom mi kroči
Van iz hrvališta, bliještećeg mahnitu nalik.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Ovu je resu Delfid izgubio sa ogrtača.
A ja čupam ju sad i u divlji bacam ju oganj.
Jao, Erose kleti, što crnu si krv mi iz tijela,
Pripiv se, ispio svu k'o pijavica iz bare.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Guštera smrvit ću sutra i zao ti donijet napitak.
Sada, Testilido, uzmi tu travu i namaži njome
Dovratnik njegov odozgo dok noć još završila nije
- Ja ga uza se vezah, a nimalo ne mari za me -
Ispljuni pa još reci: "To lomim Delfidu kosti."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Sada sam već sama, pa otkle da svoju oplačem ljubav?
Odakle ja da počnem? Tko u tu me doveo bijedu?
Anakasa, Eubola kći, košaronoša došla je nama
U Artemidin gaj, ka kojoj su i mnoge druge
Zvijeri u ophodu išle odasvud i lavica s njima.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Pokojna dojilja tračka Teuharidova također
Susjeda, vrata do vrata, tad ljubazno zamoli mene
Da idem povorku gledat. A ja, prenesretna s njome
Iđah noseć na sebi od lana haljinu lijepu
I zaogrnuvši se Klearistinim još plaštom.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Bijah već na pola puta gdje stoji Likonova kuća,
Kadno Delfida vidjeh gdje ide s Eudamipom skupa.
Brada im plavlja bješe od zanovijeti oboj'ci,
Prsa im blistahu pak još jače neg' ti, Seleno,
Kako u vježbalištu baš svršiše lijepi svoj pos'o.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Kako ga vidjeh, poludjeh i to me u srce rani
Jadnicu. Nestade moje ljepote i više na onaj
Ne mišljah svečani ophod. I kako kući se vratih,
Ne znam, već neka bolest k'o sušica mene iscrpla.
Deset u postelji dana odležah i deset noći.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Često mi bijaše koža također žutilu slična,
Sve mi vlasi sa glave poispale. Ostale samo
Jošte kosti i koža. I u kuću, kojoj ne stupih,
Kojoj starici dom mimoiđoh što s' gatanjem bavi?
Al olakšanja mi ne bje, a vrijeme je bježalo, teklo.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Stoga ropkinji svojoj ispričah istinu cijelu:
"Hajde, Testilido, nađi u teškoj mi bolesti lijeka.
Jadnu me obuze svu taj Minđanin. Nego otiđi
Pa kod Timagetova, kod vježbališta ded pazi.
Jer on zalazi tamo i tu mu je boravit drago.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

I kad uočiš njega, a sam je, lagano mu kimni;
Reci: "Simeta te zove" i daj ga amo dovedi.
Rekoh, a onda ode i dovede blistave puti
Delfida u moj dom. A ja, čim ugledah njega
Gdje preko praga od vrata već prelazi korakom lakim -
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Sva se više od snijega sledenih te mi po čelu
Obilno tečaše znoj k'o vlažne kapljice rose;
Ništa ne mogah njemu prozborit, ni koliko u snu
Djeca milenoj majci već tepaju zboreći njojzi,
Nego mi lijepa put odrvenje k'o voštana lutka.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Kad me bez ljubavi glednu i oči uprije u pod,
Na počivaljku sjede i sjedeć prozbori ovo:
"Tol'ko si mene, Simeta, pretekla, koliko sam i ja
Ljupkoga ovih dana Filina pretek'o trčeć,
Ovamo pozvaviši me, pod krov svoj i prije no dođoh."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Došao bih i sam, o tako mi Erosa slatkog,
Doš'o bih smjesta još noćas sa dvoj'com il troj'com drugova,
Noseć Dionisove u njedrima jabuke tebi,
S bjelom topolom na glavi, Heraklovom grančicom svetom,
Posvuda uokolo ovijenu grimiznim vrpcam'."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"I da primiste mene, to bilo bi lijepo jer eto
Ja k'o okretan slovim i lijep međ momcima svima.
Snio bih kad bih te samo u lijepa poljubio usta.
No da me tjeraste otle i zasunom zaprijeste vrata,
Svakako s bradvama bih i zubljama došao na vas."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Sada pak najprije rekoh da Kiparki dugujem hvalu,
A za Kiparkom ti me k'o druga uze iz ognja,
Ženi, kada me pozva pod ovaj krov svoj ovako
Napola izgorena. No Eros zaista često
Žarilje bukti no plamen Liparanina Hefesta."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Te u ludilu zlu iz bračne odaje tjera
Djevu i nevjestu mladu da topli još krevet svog muža
Ostavi. "Tako i on reče. A ja lakovjerna njega
Za ruku prihvativši na postelju polegoh meku
Pa nam se ubrzo tijelo na tijelu grijalo te nam
Lica vrelija bjehu no prije i šaptasmo slatko.
I da ti nadugo ne bih govorila, draga Seleno,
Ono se obavi glavno i oboje svršismo strasno.
I sve do jučer mi on prigovorio nije baš ništa
Niti opet ja njemu. Al evo došla mi majka
Filiste, one naše frulačice, a i Melikse,
Danas kada su ono put neba trčali konji
Ružičnih ruku Zoru vozeći od Okeana
Te mi uz štošta drugo, da zaljubljen Delfid je, reče.
No, da l' ga obuze žudnja za ženom ili muškarcem,
Reče da sigurno ne zna, tek toliko: Erosu stalno
Cijelo lijevaše vino i konačno ode u žurbi
Rekavši vijencima da će toj osobi prekriti kuću.
Strana žena mi to ispričala. Istina to je.
Doista, negda bi znao i triput i četir' put doći
Često ostavljajuć kod mene bočicu dorsku.
Sad je pak dvanaesti dan što ja ni ne vidjeh njega.
Nije l' već našao drugi užitak zaboraviv na nas?
Sad ću ga vezat dabome napitcima. Bude me l' još pak
Mučio, tako mi Mojra, na hadova lupat će vrata!
Takve, velim, zle trave za njega čuvam u škrinji
Koje je, kraljice, mene naučio stranac Asirac.

Nego, u zdravlju ti k' Okeanu okreći ždrijepce,
Gospo, a ja ću svoje čeznuće podnosit k'o i dosad.
Zbogom, blistava lica Seleno, zbogom i druge
Zvijezde, vi pratilice duž kola spokojne Noći.

Horska tužbalica iz Euripidove Helene

οὐ γάρ πώ τις τῇδε παρήλασε νηὶ μελαίνῃ,

πρίν γ᾽ ἡμέων μελίγηρυν ἀπὸ στομάτων ὄπ᾽ ἀκοῦσαι,

ἀλλ᾽ ὅ γε τερψάμενος νεῖται καὶ πλείονα εἰδώς.

ἴδμεν γάρ τοι πάνθ᾽ ὅσ᾽ ἐνὶ Τροίῃ εὐρείῃ

Ἀργεῖοι Τρῶές τε θεῶν ἰότητι μόγησαν,

ἴδμεν δ᾽, ὅσσα γένηται ἐπὶ χθονὶ πουλυβοτείρῃ.

"Nitko u crnoj lađi pokràj nās prošao nije,

A da poslušo ne bi medòglasnō pjevanje naše;

Onda se veseo vraća u zȁvičāj ì višē znajuć.

Ta mi znademo sve, što Argejci u širokoj Troji

Trpljahu, što li Trojanci po odredbi bògōvā vječnih.

Znádēmo sve, na zèmlji mnogòhranōj štò god se zbîvā"

Pesma sirena, Odiseja, XII.186—191

Krilatice mlade vi,

zemlje kćeri, djevice, - 

Sirene! Da mi dođete,

Gdje plačem, s frulom libijskom,

Sviralama! Vaj suze suzama,

Boli bolima bile odziv mojijem,

Pjesma vaša odjek pjevu mom!

Persefono, de skladan pošalji zbor,

Plačidruga meni, - 

Zbor grobni, grobni, da od mene primiš sad

U dvoru mračnom darak mili - suze, pjesmu

Za duše mrtve, propale.

πτεροφόροι νεάνιδες, 

παρθένοι Χθονὸς κόραι 

Σειρῆνες, εἴθ᾽ ἐμοῖς γόοις 

μόλοιτ᾽ ἔχουσαι Λίβυν 

λωτὸν ἢ σύριγγας ἢ 

φόρμιγγας, αἰλίνοις κακοῖς 

τοῖς ἐμοῖσι σύνοχα δάκρυα: 

πάθεσι πάθεα, μέλεσι μέλεα, 

μουσεῖα θρηνήμα- 

σι ξυνῳδὰ πέμψειε 

Φερσέφασσα 

φόνια, χάριτας ἵν᾽ ἐπὶ δάκρυσι 

παρ᾽ ἐμέθεν ὑπὸ μέλαθρα νύχια 

παιᾶνα 

νέκυσιν ὀλομένοις λάβῃ.

Tri pesme Emili Dikinson

I

Kao Bol neprimjetno

Ljeto je prišlo kraju -

Na koncu, odveć neprimjetno

Da liči na izdaju -

Tišina procijeđena -

Ko sumrak počet davno -

Il to Priroda u svom društvu

Provodi popodne osamno -

Suton se ranije sklopio -

Osvit je tuđe sjao -

Ljubazna, ipak mučna Milost -

Ko gost koji bi otišao -

I tako lišeno krila ili

Pomoći Broda ičijeg -

Naše je ljeto napravilo

U ljepotu svoj laki bijeg -

II

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

III

Ponoći - Dobro jutro -

Evo dolazim Kući -

Danu sam dosadila -

On meni - neće moći -

Sjaj sunčev - trg je ljupki

Gdje voljeh da zastanem -

Sad me ne treba Jutro -

Pa - Laku noć ti - Dane -

Mogu gledati - zar ne -

Kad se rumeno dani -

Tad Bregovi su takvi -

Da Srce gone - vani -

Ponoći - prekrasna nisi -

Moj izbor Dan je - ali

Molim te - Curicu primi

Koju su otjerali!

Balada koju je Vijon sastavio, umoljen od majke da joj posluži kao molitva Bogorodici

Gospo Nebesa, zemaljska vladarko,

Zapovedaš ritu Pakla, na zlo ornu

Primi hrišćanku svoju prepokornu,

Reci joj: "Uđi k meni jadna tvarko,

Pribij se mome jatu neprebornu".

Ništa ne vredim, moja Gospodarko,

Vrline tvoje, Sina Poklisarko,

Nadmašuju mi grešnost tvrdokornu.

Pred tobom, o Gospo, otkud lagat smem:

Hoću u veri toj da živim i mrem.

Reci svom sinu: Nek štiti zazornu,

Nek mi oprosti grehe, Grehobarko,

Teofilu-popu, kad moljaše žarko,

A već je otpiso dušicu izvornu

Đavolu u paklu - vragu neospornu.

Začela si čedo, bez prodora, jarko,

Nosila si Hrista Tajnost čudotvornu,

Tobom se zaklinjem - dižem pogled nem

U toj veri hoću da živim i mrem.

Jadničica ja sam, svi me zovu "starko",

Neuka sam slovu, u jadu umornu,

Kad u tvome hramu, svetla Neizgarko,

Ispisane gledam raj, pa čudotvornu

Anđelsku povorku, harfu zvukotvornu,

Pa snom osuđenih, Sveta Neimarko:

Ključaju u smoli, u zlu, u upornu!

Kličem, radujem se: Majko Mađijarko

Ti si mi uzdanje, Tebi dušom grem

U toj veri hoću da živim i mrem.

P o r u k a

Vladajućeg Sina, Devo Neprevarko,

Isusa Vladara, ostvari, Ostvarko,

Last napusti Neba, taj svoj višnji trem,

Lik uze zemaljski; strado, o Stradarko!

On za nas smrt primi, sa kojom se prem,

Nama milost dade - Sveta Svetozarko

U toj veri hoću da živim i mrem.

preveo: Stanislav Vinaver

Fridrih Helderlin: Pesma sudbine (iz Hiperiona)

Vi hodite gore u svetlu

Po mekim tlima, blaženi geniji!

Lahori sjajni božanski

Dotiču vas lako

Kao prsti umetnice

Svete strune.

Bezusudno, kao usnulo

Odojče, dišu nebesnici;

Čedno čuvan

U smernom pupoljku

Cveta večno

Njihov duh,

I blažene oči

Motre u tihoj

Večnoj jasnosti.

No nama je dano

Da smo bez odmorišta,

Zanose se i ruše

Patnici ljudi

Slepo od jednog

Časa do drugog

Ko voda s jedne

Na drugu bacana stenu

Godinama u neizvesno dole.

Petrarka: Spirto gentil (CCCLII)

Vrli duše što vodiš ono tijelo

u kom na zemnom putu živi svome

jedan um srčan, mudar izvanredan,

pošto si steko žezla čast, po kome

Rim i svijet mu na pravo nukaš djelo

i zoveš na put stari slave vrijedan,

tebi zborim, jer drugdje tračak jedan

ne znam vrline, što zgasnu posvema,

nit zlih se djela više stide ljudi.

Što li to čeka, ne znam, ni što žudi

Italija, što sluh za jad svoj nema:

stara i spora drijema;

zar nitko neće od sna da je spasi?

Ah, da sam mogo ščepat je za vlasi.

Ne nadam se da igda od sna lijenog

pomakne glavu, ma kol'ko tko zvo je,

toliko težak i tolik teg snosi;

ali sudbina baš u ruke tvoje,

što trgnut ga i podić mogu snenog,

Rim, našu glavu, sad zacijelo nosi.

Uhvati rukom onoj časnoj kosi

odlučno njene razasute prame,

nek nemaran se podigne iz blata.

Dok bol mu svakog oplakujem sata,

najveća nada u tebe je za me:

jer ako Marsov zamet

pogleda igda prema svojoj časti,

u tvoje dane ta će milost pasti.

Zidine drevne, koje drhteć ljubi

u strahu svijet kad, sjećajuć se baci

unazad pogled spram prošle davnine,

i ruke gdje su zaprti ostaci

svih onih što im slava se ne gubi

prije neg svemir mogo bi da mine;

i ono sve što sad su ruševine,

nadaju ti se ko svjetlu u tmici.

O vjerni Brute, velji Scipioni,

sretni li vi ste ako dolje zvoni

glas tko je ovaj dobio oficij!

Ko što, mislim, Fabricij,

kad vijest mu dopre, neće radost kriti,

i kazat će: moj Rim će lijep još biti!

Ako za zemnu stvar je nebu stalo,

mole te duše što žive u raju,

a ostavile na zemlji su tijela,

da građanske privedeš mržnje kraju

duge, zbog čeg je svijet spokojan malo:

u hramove im ne smije radi sijela

nekoć svete, a sad ih borba svela

na to te skoro lopovska su spilja,

i otvara se ulaz samo zlima,

kraj oltara, međ golim kipovima

leglo je svakog okrutnoga cilja.

Sramnih li čina, zbilja!

Ni počet napad bez zvona ne mogu

smještenih gore radi hvale Bogu.

U plaču žene, djeca goloruka,

i stari ljudi što ne mogu ići,

mrzeć se jerbo život ih ne snaži,

crni i sivi i bijeli fratrići

s nemoćnim drugim mnoštvom punim muka,

viču: pomaži, gosparu, pomaži.

I jadan svijet u strahu sad te traži

da mu u tisuć ljutih rana virneš

što mogle bi i Hanibala ganut.

Gledaš li dobro prema božjem stanu

što gori sav, kad malo iskra dirneš

i zgasiš, bit će mirne

i strasti, što su stale tako plamtit,

a nebo će ti djela s hvalom pamtit.

Medvjedi, vuci, lavi, orli, zmije,

velikoj jednoj mramornoj koloni

često su napast, a sebi su šteta.

Zbog njih gospodar ovaj suze roni

što pozvo te da izguliš što prije

loše mu biljke koje su bez cvijeta.

Više od tisuć već je prošlo ljeta

da manjkaju mu oni dusi pravi,

što smjestiše ga tamo gdje se stere.

Ah, pridošlice bahate bez mjere,

bez poštovanja prema takvoj slavi!

Ti se za oca stavi:

od tebe sva se pomoć očekuje,

vrhovni otac drugo djelo snuje.

Rijetko kad slavne pothvate i teške

ne zapriječi uvredljiva sudbina,

kojoj su djela srčana nemila.

Jer raskrči ti put do tih visina,

opraštam sad joj mnoge druge greške;

bar tu sa sobom nije složna bila:

jer nigda takva stvar se nije zbila

smrtniku, da bi mogo tako rasti

i, poput tebe, vječnoj slavi ići,

jer, spoznajem li dobro, možeš dići

na noge snagu najslavnije vlasti.

Kolike li ti časti

čut: mlad i jak je pomoć imo dosti,

taj ga od smrti spasi u starosti.

Nad Tarpejom ćeš vidjeti, kancono,

viteza, kog sva Italija štuje,

što manje za se neg' se s drugih brine.

Kaž' mu: Taj što te ne zna iz blizine,

ali te voli po onom što čuje,

veli da Rim te uvijek

s očima suznim i vlažnim od boli

milost sa svih bregova sedam moli.

preveo: Frano Čale 

Spirto gentil, che quelle membra reggi

dentro le qua' peregrinando alberga

un signor valoroso, accorto et saggio,

poi che se' giunto a l'onorata verga

colla qual Roma et suoi erranti correggi,

et la richiami al suo antiquo vïaggio,

io parlo a te, però ch'altrove un raggio

non veggio di vertú, ch'al mondo è spenta,

né trovo chi di mal far si vergogni.

Che s'aspetti non so, né che s'agogni,

Italia, che suoi guai non par che senta:

vecchia, otïosa et lenta,

dormirà sempre, et non fia chi la svegli?

Le man' l'avess'io avolto entro' capegli.

Non spero che già mai dal pigro sonno

mova la testa per chiamar ch'uom faccia,

sí gravemente è oppressa et di tal soma;

ma non senza destino a le tue braccia,

che scuoter forte et sollevarla ponno,

è or commesso il nostro capo Roma.

Pon' man in quella venerabil chioma

securamente, et ne le treccie sparte,

sí che la neghittosa esca del fango.

I' che dí et notte del suo strazio piango,

di mia speranza ò in te la maggior parte:

che se 'l popol di Marte

devesse al proprio honore alzar mai gli occhi,

parmi pur ch'a' tuoi dí la gratia tocchi.

L'antiche mura ch'anchor teme et ama

et trema 'l mondo, quando si rimembra

del tempo andato e 'n dietro si rivolve,

e i sassi dove fur chiuse le membra

di ta' che non saranno senza fama,

se l'universo pria non si dissolve,

et tutto quel ch'una ruina involve,

per te spera saldar ogni suo vitio.

O grandi Scipïoni, o fedel Bruto,

quanto v'aggrada, s'egli è anchor venuto

romor là giú del ben locato officio!

Come cre' che Fabritio

si faccia lieto, udendo la novella!

Et dice: Roma mia sarà anchor bella.

Et se cosa di qua nel ciel si cura,

l'anime che lassú son citadine,

et ànno i corpi abandonati in terra,

del lungo odio civil ti pregan fine,

per cui la gente ben non s'assecura,

onde 'l camin a' lor tecti si serra:

che fur già sí devoti, et ora in guerra

quasi spelunca di ladron' son fatti,

tal ch'a' buon' solamente uscio si chiude,

et tra gli altari et tra le statue ignude

ogni impresa crudel par che se tratti.

Deh quanto diversi atti!

Né senza squille s'incommincia assalto,

che per Dio ringraciar fur poste in alto.

Le donne lagrimose, e 'l vulgo inerme

de la tenera etate, e i vecchi stanchi

ch'ànno sé in odio et la soverchia vita,

e i neri fraticelli e i bigi e i bianchi,

coll'altre schiere travagliate e 'nferme,

gridan: O signor nostro, aita, aita.

Et la povera gente sbigottita

ti scopre le sue piaghe a mille a mille,

ch'Anibale, non ch'altri, farian pio.

Et se ben guardi a la magion di Dio

ch'arde oggi tutta, assai poche faville

spegnendo, fien tranquille

le voglie, che si mostran sí 'nfiammate,

onde fien l'opre tue nel ciel laudate.

Orsi, lupi, leoni, aquile et serpi

ad una gran marmorea colomna

fanno noia sovente, et a sé danno.

Di costor piange quella gentil donna

che t'à chiamato a ciò che di lei sterpi

le male piante, che fiorir non sanno.

Passato è già piú che 'l millesimo anno

che 'n lei mancâr quell'anime leggiadre

che locata l'avean là dov'ell'era.

Ahi nova gente oltra misura altera,

irreverente a tanta et a tal madre!

Tu marito, tu padre:

ogni soccorso di tua man s'attende,

ché 'l maggior padre ad altr'opera intende.

Rade volte adiven ch'a l'alte imprese

fortuna ingiurïosa non contrasti,

ch'agli animosi fatti mal s'accorda.

Ora sgombrando 'l passo onde tu intrasti,

famisi perdonar molt'altre offese,

ch'almen qui da se stessa si discorda:

però che, quanto 'l mondo si ricorda,

ad huom mortal non fu aperta la via

per farsi, come a te, di fama eterno,

che puoi drizzar, s'i' non falso discerno,

in stato la piú nobil monarchia.

Quanta gloria ti fia

dir: Gli altri l'aitâr giovene et forte;

questi in vecchiezza la scampò da morte.

Sopra 'l monte Tarpeio, canzon, vedrai

un cavalier, ch'Italia tutta honora,

pensoso piú d'altrui che di se stesso.

Digli: Un che non ti vide anchor da presso,

se non come per fama huom s'innamora,

dice che Roma ognora

con gli occhi di dolor bagnati et molli

ti chier mercé da tutti sette i colli.

Ovidije: Medeja Jasonu (Heroide)

ZAUZEH se za te, ja, kraljica kolhidska,

Sećam se, ti traži pomoć moje veštine.

Tad sestre koje upravljaju sudbom smrtnih

Moraše odvratiti moja vretena.

Tad mogaše Medeja dobro da umre.

Štogod življah od tog doba beše kazna.

Što drvo pelijsko, delo mladih ruku,

Avaj, plovljaše ikad Friksovom ovnu?

Što ikad videsmo magnezijski Argo

U Kolhidi i piste vodu iz Fazida,

Družbo grčka? Što mi se suviše svide

Tvoja plava kosa i čar i ljupkost

Lažljivog jezika? Il' čim jednom stiže

Nova lađa u naš pesak i iskrca

Smele ljude: da je išô sin Ezonov

Nezahvalni bez zaštite ka vatri

Koju puštaju oni bikovi tamo

I tuču njinih savijenih rogova!

Da je bacô seme ono bi dalo

Tol'ko neprijatelja kol'ko semena,

Da bi pao sam sejač od svog useva!

Kol'ko bi iščezlo nevernosti s tobom

I nestalo zla iz moje glave, opaki!

Spominjat dobročinstvo nezahvalnom

Ipak je radost; uživaću u tome

Da tu radost jedino izvučem od tebe.

Prisiljen da okreneš neiskusnu lađu

Iz Kolhide, uđe u srećno kraljevstvo

Moje otadžbine gde Medeja beše to

Što je ovde tvoja nova supruga.

Tol'ko je njen otac bogat kol'ko moj beše.

Ovaj upravlja Efirom na dva mora,

Onaj drži sve do snežne Skitije

Od leve obale Crnoga mora.

Ejeta primi mlade Pelazge u goste

I vi ležaste na šarenim dušecima,

Vi, grčka tela; tada ja te videh,

Tada počeh da saznajem ko si ti.

To beše prva greška moga srca.

Ja te videh, ja bejah izgubljena.

Gorah od poznate vatre kô što gori

Borova buktinja pred bogovima moćnim.

Lep si bio. Odvuče me moja sudba.

Svojim oč'ma ti očara moje oči.

Neverni oseti! Ko dobro krije ljubav?
Njen plamen nju odaje svojim znakom.
Kažu ti naredbu da ujarmiš tvrd vrat
Divljih bikova u plug nepoznat za njih.
Bikovi behu Marsovi - strašniji
Nego što su to zbog svojih rogova.
Dah im beše strašna vatra, noge tvrdi tuč,
A nozdrve njine pokrivene tučom
Koji pocrne od njihovog daha.
Osim toga naređuju ti da bacaš
Poslušnom rukom u prostrana polja
Seme koje će roditi narode
Da te napadnu strelam rođenim s njima.
To je kobna žetva za njinog sejača.
Poslednji je napor lukavstvom obmanut
Oči čuvara koji ne zna za san,
Reče Ejet; vi ustajete svi tužni,
I sto je visok udaljen od kreveta
Purpurnih; kako behu tada daleko
Od tebe kraljevstvo, miraz Kreuzin
I tast i kćerka velikog Kreonta!
Odlaziš tužan, pratim te vlažnih očiju
I jezik reče tihim šapatom: "Zbogom".
Čim ja dotakoh krevet u svojoj sobi,
Ranjena tako na moju nesreću,
Noć mi tada beše vrlo, vrlo duga
Koju ja provedoh sa toliko suza.
Pred očima mi bikovi i čudan usev,
Pred mojim je očima zmaj uvek budan.
Čas ljubav, čas strah: strah uvećava ljubav.
Beše jutro, drugu sestru primih u sobi.
Zateče me ležeć na prednjoj strani,
Rasturene kose, natopljenu suzama.
Ona traži pomoć za Argonaute.
Što ona traži damo Ezonovom sinu.
Nalazi se šuma mračna od borova
I cerovog lišća; jedva mogu ovde
Sunčevi zraci ikada da prodru.
Tu je, tu bar beše Dijanin hram; tu stoji
Boginja zlatna, delo varvarske ruke.
Dođosmo ovamo i ti poče prvi
Ustima nevernim da mi govoriš:
"Sudba ti dade pravo i vlast mog spasa,
U tvojoj je ruci moj život i smrt.
Dosta je moći upropastit godi l' kom
Takva moć; bićeš slavnija budem li spasen.
Ja te zaklinjem, tako ti mojih zala
Za koje možeš da mi pružiš olakšanje,
Tako ti tvog porekla i božanstva
Tvog svevidećeg pretka; tako ti lica
I svetih tajni trostruke Dijane;
Tako ti drugih pravičnih bogova,
Ako ih možda ima tvoj narod, o devo,
Sažal' se na mene, zažal' se na moje!
Učini dobročinstvo da budem tvoj uvek!
Ako slučajno ne prezreš muža Pelazga,
Al kako bogovi da mi budu blagi?
Moj duh pre nestaće u lakom vazduhu
Nego što će druga žena moći ležat
U mome krevetu ne budeš li ti.
Neka je svedok Junona, zaštitnica
Svetinje braka i boginja ova
U čijem smo mi mramornome hramu!"
Ove reči ubediše dušu devojke;
Naivna je, kol'ko je to slaba strana.
Tvoja desnica stezaše mi desnicu.
Videih i suze: da l' su to vešte laži?
Tvoje reči brzo osvojiše devojku.
Uprežeš bikove tučanih nogu,
Ne opekavši svoje telo i oreš
Kô po naredbi čvrstu zemlju plugom.
Ispunjavaš brazde čarobnim zubima
Umesto semena; rađa se vojska
S mačem i štitom; ja koja ti dadoh
Čarobni napitak seđah tada bleda,
Kad videh iznenada da drže oružje
Sinovi zemlje braća, čudan događaj,
Pripremivši ruke za boj izmeđ sebe.
Eno uvek budan zmaj krljuštima šušti
Stršeć, pišti i krivudastim grudima
Čisti zemlju; gde beše bogatstvo miraza?
Gde ti beše kraljevska žena i Istam
Koji deli vode onih dvaju mora?
Ja, koja ti sada varvarka postah,
Sad sam ti siromašna, sad sam zločinac.
Uspavah magijom plamene oči
 I dadoh ti da sigurno ugrabiš runo.
Izdah oca, napustih otadžbinu,
Kraljevstvo i s dragom majkom najbolju sestru
Moje devičanstvo najzad posta plen
Stranog razbojnika; primih kao dar
Izgnanstvo ma kakvo da ono beše.
Brate, bežeć ne ostavih te bez mene.
To mome pismu fali na jednom mestu.
Što moja ruka sme činit, ne sme pisat.
Treba da me raskomadaju s tobom.
Ne bojah se poverit se moru, ja, žena,
Već krivac; što bih se bojala posle onog?
Gde je božanska moć? Gde su bogovi?
Trpimo po zasluzi u bezdanu kaznu:
Ti zbog prevare, ja zbog lakovernosti!
Kamo sreće da nas zdrobi Simplegad
I da mi se slepiše moje kosti s tvojim!
Ili da nas baci kao hranu psima
Grabljiva Skila koja bi trebalo
Da izlaže kazni nezahvalne ljude.
Ona bljuje vale i toliko guta!
Što nas ne proguta u val'ma Trinakrije!
Ti se, eto, vraćaš zdrav i pobednik
U gradove hemonske i stavlja se
Zlatno runo pred očinske bogove.
Što da spominjem Pelijeve kćerke,
Zločince iz ljubavi i isečene
Očeve udove devojačkom rukom?
Usudi se, ah, usudi se reći:
"Odlazi iz Ezonovoga dvora!"
Po naređenju ja odoh iz dvora
U pratnji svoj dva sina i ljubavi
Prema tebi koja me uvek prati.
Čim mi dopre do ušiju svadbena pesma
I svetluca plamen zapaljenih buktinja
I flauta vam svira svadbene pesme,
Avaj, tužnije za me od pogrebne trube,
Uplaših se ali još ne smatrah to
Da je toliki zločin; al ipak
U celim mojim grudima beše led.
Masa juri, viče često: "Himen Himene!"
Što je bliži glas, to mi beše teže.
Robovi plaču s raznih strana krijuć suze.
Ko će biti glasnik tolike nesreće?
Što god je bilo više, voljah da ne znam,
Al' mi beše duša tužna kô da sve znam.
Mlađi od sinova slučajno stade
Na prvi prag onih dvokrilnih vrata
Ili u želji da vide i reče:
"Dođi majko! Otac Jason vodi povorku,
U zlatnom ruhu vodi upregnute konje".
Odmah lupah svoje grudi, cepah ruho,
Lice beše bez zaštite od prstiju.
Gonjaše me gnev da idem usred gomile

I da skidam vence iz uređene kose.

Jedva se uzdržah, tako raščupana

Da ne vičem: "Moj je", staviv ruku na te.

O moj uvređeni oče, raduj se!

Radujte se napušteni Kolhiđani!

Uzmi me k sebi kô potrebnu žrtvu

Bratovljeva seni! Izgubih kraljevstvo,

Otadžbinu i kuću; ostavi me muž

Koji jedini beše sve za mene.

Mogah ukrotit zmije i bikove besne, 

Al ne mogah jedino ukrotit muža. 

Ja, koja oterah činima vatru, 

Ne mogu sama umaći svojoj vatri. 

Ostaviše me basme, veština i trave. 

Ništa ne može ni boginja ni tajne 

Moćne Hekate; dan mi nije mio.

Noći su mi gorke i prolaze bez sna.

Nežni san mi beži s nesrećnih grudi.

Mogoh uspavati zmaja, ne mogu sebe.

Moj lek koristi više svakom neg meni.

Udove što spasoh suparnica grli.

Ona uživa plodove moga rada.

Možda, dok ti želiš da se istakneš

Pred glupom ženom i govoriš zgodno

Neprijateljskim ušima, izmišljaš

Nove tužbe protiv mog lica i naravi.

Nek se smeje i raduje mojim manama!

Neka se smeje i leži oholo

U tirskom purpuru, ipak plakaće

I spržena pobediće moju vatru. 

Dok bude gvožđa, vatre i otrovnog soka

Neće nijedan neprijatelj Medejin

Umaći osveti; ako slučajno dirnu

Molbe gvozdeno srce, ti sada čuj

Reči skromnije od mojih osećanja.

Tako sam smerna kakav mi ti često beše.

Ne kolebam se pasti pred tvojim nogama.

Ako sam ti bez vrednosti, osvrni se

Na našu zajedničku decu: besneće

Svirepa maćeha protiv moje dece.

Mnogo liče na te, ta me sličnost dira;

Kad god ih vidim, ovlaže mi se oči.

Tako ti bogova višnjih ja te molim,

Tako ti svetlosti vatre moga pretka,

Tako ti mog dobročinstva i dvoje dece,

Naše zaloge, vrati mi onaj krevet

Zbog kog luda, ostavih tolike stvari.

Dodaj vernost reč'ma i pomoć obnovi!

Ne molim te protiv bikova i ljudi

I da zmija spava svladana tvojom moći.

Tebe molim, kog zaslužih, kog mi dade sam,

S kojim postah majka ja kad i ti otac.

Pitaš gde mi miraz? Izbrojah ga u polju

Što ga morah orat da bi odneo runo. 

Težak je onaj ovan, sjajan zlatnim runom,

Taj miraz moj; kažem li "vrati", odbićeš.

Moj miraz tvoj spas, moj miraz grčka mladost

Idi sad nitkove, pored Sizifa blago!

Što si živ, što imaš moćne: ženu i tasta.

I možeš biti nezahvalan: moje je delo.

Odmah ću ja vas...Ali šta koristi

Unapred objaviti kaznu? Gnev rađa

Strašne pretnje. Ići ću kad me nosi gnev.

Možda ću se kajat zbog onoga što učinim.

Kajem se što štitih nevernog muža.

Nek to vidi bog koji mi sad muči srce!

Sigurno, moj duh sprema ne znam šta veće.