субота, 1. април 2017.

Đordano Bruno: Kapije dijamantske i crne


Amor po kojem znam istinu sada
što širi vrata dijamantna tavna,
kroz oči uđe i od vida javna
rađa se, živi, goji, vječno vlada;

i sve što nebu, zemlji, paklu spada
ističe, zove prava lica davna
obnavlja snagu i strijeljenje ravna
da uvijek srcu vidnu ranu zada.

O svijete prosti, put istine kroči,
da uho k stalnom zboru mom obraćaš;
otvori mahnit, ako možeš, oči:

Dječaku vjeruj, jer ti malo shvaćaš
brzo se mijenjaš, a mniš da on bjega,
i sam si slijep, a slijepcem zoveš njega. 
Amor, per cui tant'alto il ver discerno, 
Ch'apre le porte di diamante e nere 
Per gli occhi entra il mio nume; e per vedere 
Nasce, vive, si nutre, ha regno eterno. 

Fa scorger quant'ha il ciel terr'ed inferno, 
Fa presente d'absenti effigie vere, 
Repiglia forze, e, trando dritto, fere, 
E impiaga sempre il cor, scuopre ogn'interno. 

O dunque, volgo vile, al vero attendi, 
Porgi l'orecchio al mio dir non fallace, 
Apri, apri, se puoi, gli occhi, insano e bieco. 

Fanciullo il credi, perché poco intendi; 
Perché ratto ti cangi, ei par fugace; 
Per esser orbo tu, lo chiami cieco.

петак, 31. март 2017.

Između ljubavnika je uvek smrt: Mikelanđelovi soneti XXXVII & LXV




O, da sam sa zemlje tad kreno k visini,
kad je Feb po brdu punim svjetlom sjao,
snagom mu krila da sam se digao,
mogla mi se takva smrt slatkom da čini.

Al iščezo je; uzalud je htio
zaustavit mi bijeg veselih dana,
sad je pravo da je duša rasplakana,
a svod da joj je svoja vrata zatvorio.

Pera bjehu krila, a stubište brdo,
Feb mi bje svjeća, a smrt što i zdravlje,
uzglavlje mi njeno ne bi bilo tvrdo.

Mrijući bez njih, duša usred sjete
ne diže se k nebu, zalud prošlo slavlje:
kasno je za svijet iza zla i štete.
Ben mi dove’ con sì felice sorte,
mentre che Febo il poggio tutto ardea,
levar da terra, allor quand’io potea,
con le suo penne, e far dolce la morte.

Or m’è sparito; e se ’l fuggir men forte
de’ giorni lieti invan mi promettea,
ragione è ben c’all’alma ingrata e rea
pietà le mani e ’l ciel chiugga le porte.

Le penne mi furn’ale e ’l poggio scale,
Febo lucerna a’ piè; né m’era allora
men salute il morir che maraviglia.

Morendo or senza, al ciel l’alma non sale,
né di lor la memoria il cor ristora:
ché tardi e doppo il danno, chi consiglia?


LXV

Svaki put kad se idol moj prikaže
oku mog srca i slaba i jaka,
međ njih smrt se smjesti i tjera ga, opaka,
pa ga moje oči uplašene traže.

I duša se nada da će što god gori
čin uvrede bude, zadovoljstvo biti
njeno to veće, pa ljubav tad kiti
razloge svoje i ovako zbori:

Žiće nam samo jednom smrt utrne,
ne rađa se više; a tko sa mnom mre,
zbog čeg da se boji same smrti crne?

Upaljena ljubav ako žar svoj shvaća,
a sličnome žaru dobar magnet je,
ko čisto se zlato svome Bogu vraća.
Ognor che l’idol mio si rappresenta
agli occhi del mie cor debile e forte,
fra l’uno e l’altro obbietto entra la morte,
e più ’l discaccia, se più mi spaventa.

L’alma di tale oltraggio esser contenta
più spera che gioir d’ogni altra sorte;
l’invitto Amor, con suo più chiare scorte,
a suo difesa s’arma e s’argomenta:

Morir, dice, si può sol una volta,
né più si nasce; e chi col mie ’mor muore,
che fie po’, s’anzi morte in quel soggiorna?

L’acceso amor, donde vien l’alma sciolta,
s’è calamita al suo simile ardore,
com’or purgata in foco, a Dio si torna. 

четвртак, 30. март 2017.

Katul XI & XLVI



Aurelije, Furije, vjerni druzi,
spremni uvijek s Katulom na put poći,
sve do kraja Indije koju biju
valovi hučni,

ili do Arabljana meke puti,
do Hirkana, Parta što strijele nose,
do pučina bojanih moćnim Nilom
s tokova sedam.

ili preko visokih Alpa, tamo
gdje su moćnog Cezara spomen-znaci,
galska Rajna, stravično more, Briti,
zadnji od ljudi,

ma što božja donijela volja, sve to
sa mnom uvijek spremni da iskušate –
kratku riječ prenesite, ali gorku,
djevojci mojoj:

neka s ljubavnicima živi prosta –
tri ih ima stotine, sve ih grli,
nikog stvarno ne voli, ali trga
slabine svima.

Neka više ne misli sad na ljubav
našu koja njenom je pala krivnjom
kao cvijet na livadi koji pada
plugom sasječen.
Furi et Aureli comites Catulli,
sive in extremos penetrabit Indos,
litus ut longe resonante Eoa
tunditur unda,

sive in Hyrcanos Arabesue molles,
seu Sagas sagittiferosue Parthos,
sive quae septemgeminus colorat
aequora Nilus,

sive trans altas gradietur Alpes,
Caesaris visens monimenta magni,
Gallicum Rhenum horribile aequor 
ultimosque Britannos,

omnia haec, quaecumque feret voluntas
caelitum, temptare simul parati,
pauca nuntiate meae puellae
non bona dicta.

cum suis vivat valeatque moechis,
quos simul complexa tenet trecentos,
nullum amans vere, sed identidem omnium
ilia rumpens;

nec meum respectet, ut ante, amorem,
qui illius culpa cecidit uelut prati
ultimi flos, praetereunte postquam
tactus aratro est.

              ________________________________________________________________

Nosi proljeće već topline blage,
već se stišava bijes zimskog neba
daškom ugodnim zapadnoga vjetra.
Polja frigijska, Katule, napusti
i ravnicu Nikeje sparne plodnu:
k slavnim azijskim mjestima poleti!
Već treperi od želje duh za skitnjom,
već se radosne noge krijepe žudnjom.
Zbogom, drugovi, pratioci dragi:
skupa od kuće krenuli smo na put,
natrag vode nas različite ceste. 
Iam ver egelidos refert tepores,
iam caeli furor aequinoctialis
iucundis Zephyri silescit aureis.
Linquantur Phrygii, Catulle, campi
nicaeaeque ager uber aestuosae:
ad claras asiae volemus urbes.
Iam mens praetrepidans avet vagari,
iam laeti studio pedes vigescunt.
O dulces comitum valete coetus,
longe quos simul a domo profectos
diversae varie viae reportant.

preveo Dubravko Škiljan

четвртак, 26. јануар 2017.

Gvido Kavalkanti: XI



Kad valja da se bolnim srcem morim,          Poi che di doglia cor conven ch’i’ porti
i osjećam užitak užarenog ognja          e senta di piacere ardente foco
što me iz dobra u nevolju dogna,         e di virtù mi traggi’ a sì vil loco,
reći ću kako kukavno sam pao.          dirò com’ho perduto ogni valore.

I da su mrtvi moji dusi, zborim,          E dico che’ miei spiriti son morti,
a srce s rata na rubu života;          e ’l cor che tanto ha guerra e vita poco;
pa da mi nije umrijeti divota,          e se non fosse che ’l morir m’è gioco,
i Amora bih tugom rasplakao.         fare’ne di pietà pianger Amore.

Ali zbog ludog doba što me stiže          Ma, per lo folle tempo che m’ha giunto,
i ja promijenih stalnost svoje ćudi          mi cangio di mia ferma oppinïone
u stanje drugih ljudi,         in altrui condizione,
tako da svoga ne kazujem jada:         s’ ch’io non mostro quant’ io sento affanno:
baš tu me varka svlada,         là ’nd’eo ricevo inganno,
jer meni Amor posred srca prođe,        chè dentro da lo cor mi pass’ Amanza,
a za njim cijela moja snaga pođe.         che se ne porta tutta mia possanza.

уторак, 24. јануар 2017.

Led probijen: Danteove kamene rime (IV)


Hoću da tako ljut mi bude zapis
ko što se drži ta ljepota - kamen,
što uvijek više stamen
biva i ćud joj sve se više jedi,
i odijeva svoj lik u takav jaspis
da zbog njega, il jer se sklanjat stane,
iz tobolca ne plane
nikada strijela da je golu zlijedi;
a ona bije, tu oklop ne vrijedi
i pobjeć smrtnom udarcu joj nije,
što, ko da krila vije,
svud stižem svaki oklop mora puknut;
te pred njom ne znam nit mogu ustuknut.

Ja nemam štita što mi ga ne skine
ni mjesta da me od lica joj brani:
jer, kao cvijet na grani,
tako i ona mojim duhom vlada.
Toliko kanda za moj jad se brine
ko brod što brigu za bonacu hrani;
a teret što me rani
takav je da ga stih ne može svladat.
Ah, mučna kruta turpijo što sada
podmuklo život trošiš mi i pržiš,
zašto se ne suzdržiš
izjedati mi srce sloj do sloja
ko i ja reći tko je snaga tvoja?

Još više drhti grud mi, njoj kad putim
miso, gdje netko drugi pogled svrati,
jer strah me da ne dođe
na vidjelo i ne otkrije se cijela,
nego kad mislim na smrt, što sve ćuti
 Amorovim mi zubima već glođe:
brsteć, to jest, mi prođe
kroz miso moć im, pa joj slabi djela.
Sruši me na pod, nad mnom se nadnijela
sablja mu, kojom on ubi Didonu,
taj Amor, pred kim klonuh
vapeći milost, i molim ga čedno:
ali je njemu regbi to svejedno.

On s časa u čas prijeti dižuć ruku,
opako biće, na moj život slabi,
i nauznak me zgrabi
pruženog na tle, maknut mi se ne da:
tada mi duhom krici prate muku;
a moja krv što kroz žile se sabi,
tekući k srcu grabi,
što zove je; pa ostah lica blijeda.
Rani me tako usred lijevih nedra
jako, da bol mi naglo k srcu stiže;
tad velim: "Ako diže
još jednom ruku, eto Smrt me snađe
prije neg novi udar dolje sađe".

Da bar ga vidjet srce cijepat hoću
toj okrutnici što moje komada;
ne bih strahovo tada
od smrti, gdje zbog lijeposti joj selim:
jer udarce i po suncu i noću
ta nasilnička ubojica zada.
Joj, zašto se ne jada
na me, ko na nju ja, u jamam vrelim?
smjesta bih viko: "Ja vam pomoć želim";
i zadovoljstvo to bi bilo za me,
ruku u plave prame,
što Amor za moj jad zlati i rudi,
stavio bih, da u njoj ljubav budi.

Da uhvatit sam lijepe kose smio,
stvorene poput biča da me peče,
uzev ih zorom, večer
proveo ja bih, sve do zvona, s njima:
milostiv ne bih ni udvoran bio,
pače ko medvjed što se šalit neće;
kad Amor njima siječe,
uzvratio bih stoput udarcima.
Uz to bih oči, otkud iskre prima
i plamti srce, puno rana, tavno,
gledo iz bliza ravno,
da osvetim se što sam bježat stao,
a tad uz ljubav oprost bih joj dao.

Kancono, pođi ravno mojoj gospi
koja mi rani grud i krati što je
vrhunac žudnje moje,
i udari je posred srca strijelom:
jer osveta će biti časnim djelom.


Così nel mio parlar voglio esser aspro
com’è ne li atti questa bella petra,
la quale ognora impetra
maggior durezza e più natura cruda,
e veste sua persona d’un diaspro
tal che per lui, o perch’ella s’arretra,
non esce di faretra
saetta che già mai la colga ignuda;
ed ella ancide, e non val ch’om si chiuda
né si dilunghi da’ colpi mortali,
che, com’avesser ali,
giungono altrui e spezzan ciascun’arme:
sì ch’io non so da lei né posso atarme.

Non trovo scudo ch’ella non mi spezzi
né loco che dal suo viso m’asconda:
ché, come fior di fronda,
così de la mia mente tien la cima.
Cotanto del mio mal par che si prezzi
quanto legno di mar che non lieva onda;
e ’l peso che m’affonda
è tal che non potrebbe adequar rima.
Ahi angosciosa e dispietata lima
che sordamente la mia vita scemi,
perché non ti ritemi
sì di rodermi il core a scorza a scorza
com’io di dire altrui chi ti dà forza?

Che più mi triema il cor qualora io penso
di lei in parte ov’altri li occhi induca,
per tema non traluca
lo mio penser di fuor sì che si scopra,
ch’io non fo de la morte, che ogni senso
co li denti d’Amor già mi manduca:
ciò è che ‘l pensier bruca
la lor vertù sì che n’allenta l’opra.
E’ m’ha percosso in terra, e stammi sopra
con quella spada ond’elli ancise Dido,
Amore, a cui io grido
merzé chiamando, e umilmente il priego:
ed el d’ogni merzé par messo al niego.

Egli alza ad ora ad or la mano, e sfida
la debole mia vita, esto perverso,
che disteso a riverso
mi tiene in terra d’ogni guizzo stanco:
allor mi surgon ne la mente strida;
e ‘l sangue, ch’è per le vene disperso,
fuggendo corre verso
lo cor, che ‘l chiama; ond’io rimango bianco.
Elli mi fiede sotto il braccio manco
sì forte che ‘l dolor nel cor rimbalza:
allor dico: "S’elli alza
un’altra volta, Morte m’avrà chiuso
prima che ‘l colpo sia disceso giuso".

Così vedess’io lui fender per mezzo
lo core a la crudele che ‘l mio squatra;
poi non mi sarebb’atra
la morte, ov’io per sua bellezza corro:
ché tanto dà nel sol quanto nel rezzo
questa scherana micidiale e latra.
Omè, perché non latra
per me, com’io per lei, nel caldo borro?
ché tosto griderei: "Io vi soccorro";
e fare’l volentier, sì come quelli
che nei biondi capelli
ch’Amor per consumarmi increspa e dora
metterei mano, e piacere’le allora.

S’io avessi le belle trecce prese,
che fatte son per me scudiscio e ferza,
pigliandole anzi terza,
con esse passerei vespero e squille:
e non sarei pietoso né cortese,
anzi farei com’orso quando scherza;
e se Amor me ne sferza,
io mi vendicherei di più di mille.
Ancor ne li occhi, ond’escon le faville
che m’infiammano il cor, ch’io porto anciso,
guarderei presso e fiso,
per vendicar lo fuggir che mi face;
e poi le renderei con amor pace.

Canzon, vattene dritto a quella donna
che m’ha ferito il core e che m’invola
quello ond’io ho più gola,
e dàlle per lo cor d’una saetta,
ché bell’onor s’acquista in far vendetta.

понедељак, 23. јануар 2017.

Pesma kao kristal: Danteove kamene rime (III)

Amore, vidiš kako ova gospa
ne mari tvoju moć ni u ko vrijeme,
što znade postat svim ljepotam gospa;
a pošto vidje da je moja gospa
po licu gdje mi zrači tvoja svjetlost,
postade svake okrutnosti gospa;
tako te kanda srcem nije gospa
negoli zvijer, za ljubav prava studen:
jer i za topla i kad dan je studen
pokazuje se sveđ mi kao gospa
što oblikova neki lijep je kamen
najboljom rukom što kleše u kamen.

A ja, što jesam stalniji no kamen
služit te, jer me sili lijepa gospa,
skrit udar nosim što ga stvori kamen,
kojim me udri ti ko da sam kamen,
što dugo te uznemiravo vrijeme,
tako da stignu k srcu gdje sam kamen.
I nikad jošte ne otkriše kamen
ili sjaj sunca il njegova svjetlost,
da takvu ima ni snagu ni svjetlost
te u njem otpor nađe ovaj kamen,
tako da njena ne vodi me studen
onamo gdje od smrti bit ću studen.

Gosparu, znaš da kad je ledna studen
postaje voda od kristala kamen
na sjeveru gdje velika je studen,
i zrak se sveđ u elemenat studen
tu pretvara, pa stog je voda gospa
u onom kraju zato što je studen:
tako se kad je njezin izgled studen
sleđuje meni krv u svako vrijeme
preobraća se meni u plač studen,
koji mi zatim izlazi kroz svjetlost
tu gdje je ušla nesmiljena svijetlost.

U njoj se skuplja svih lijeposti svjetlost;
tako joj srce hrli svih krutosti studen
u srce, tvoja gdje ne ide svjetlost:
jer očima mi tol je lijepa svjetlost
kad motrim je, da svijetli mi i kamen,
i drugo sve spram čega skrenem svjetlost.
S oči mi njenih dođe slatka svjetlost
pa druga za me ne postoji gospa;
da meni bar je milosnija gospa,
kû tražim i kad noć je i kad svjetlost,
da nju tek služim, i mjesto i vrijeme.
S drugog ne žudim živjet dugo vrijeme.

Stoga, vrlino starija neg vrijeme,
i nego što su kretanje il svjetlost,
smili se na me, i na zlo mi vrijeme;
u srce uđi njoj, jer već je vrijeme,
tako da iz nje ti izvučeš studen
što ne da mi, ko drugom, mirno vrijeme:
jer stigne li me tvoje burno vrijeme
u takvu stanju, ovaj nježan kamen
vidjet će kako liježem u mal kamen,
da ustanem se tek kad prođe vrijeme,
kada ću vidjet bje li ikad gospa
na svijetu lijepa ko ta kruta gospa.

Kancono, meni u duhu je gospa
takva, te, premda za mene je kamen,
gorim, pa svatko čini mi se studen;
tako da za tu ja sam smion studen
učinit novost kojoj ti si svjetlost,
nezamišljenu ni u koje vrijeme.


Amor, tu vedi ben che questa donna
la tua vertù non cura in alcun tempo
che suol de l’altre belle farsi donna;
e poi s’accorse ch’ell’era mia donna
per lo tuo raggio ch’al volto mi luce,
d’ogne crudelità si fece donna;
sì che non par ch’ell’abbia cor di donna
ma di qual fiera l’ha d’amor più freddo;
ché per lo tempo caldo e per lo freddo
mi fa sembiante pur come una donna
che fosse fatta d’una bella petra
per man di quei che me’ intagliasse in petra.


E io, che son costante più che petra
in ubidirti per bieltà di donna,
porto nascoso il colpo de la petra,
con la qual tu mi desti come a petra
che t’avesse innoiato lungo tempo,
tal che m’andò al core ov’io son petra.
E mai non si scoperse alcuna petra
o da splendor di sole o da sua luce,
che tanta avesse né vertù né luce
che mi potesse atar da questa petra,
sì ch’ella non mi meni col suo freddo
colà dov’io sarò di morte freddo.

Segnor, tu sai che per algente freddo
l’acqua diventa cristallina petra
là sotto tramontana ov’è il gran freddo
e l’aere sempre in elemento freddo
vi si converte, sì che l’acqua è donna
in quella parte per cagion del freddo:
così dinanzi dal sembiante freddo
mi ghiaccia sopra il sangue d’ogne tempo,
e quel pensiero che m’accorcia il tempo
mi si converte tutto in corpo freddo,
che m’esce poi per mezzo de la luce
là ond’entrò la dispietata luce.


In lei s’accoglie d’ogni bieltà luce:
così di tutta crudeltate il freddo
le corre al core, ove non va tua luce:
per che ne li occhi sì bella mi luce
quando la miro, ch’io la veggio in petra,
e po’ in ogni altro ov’io volga mia luce.
Da li occhi suoi mi ven la dolce luce
che mi fa non caler d’ogn’altra donna:
così foss’ella più pietosa donna
ver me, che chiamo di notte e di luce,
solo per lei servire, e luogo e tempo!
Né per altro disio viver gran tempo.


Però, Vertù che se’ prima che tempo,
prima che moto o che sensibil luce,
increscati di me, c’ho sì mal tempo:
entrale in core omai, ché ben n’è tempo,
sì che per te n’esca fuor lo freddo
che non mi lascia aver, com’altri, tempo;
ché se mi giunge lo tuo forte tempo
in tal stato, questa gentil petra
mi vedrà coricare in poca petra
per non levarmi se non dopo il tempo,
quando vedrò se mai fu bella donna
nel mondo come questa acerba donna.

Canzone, io porto ne la mente donna
tal, che con tutto ch’ella mi sia petra,
mi dà baldanza, ond’ogni uom mi par freddo;
sì ch’io ardisco a far per questo freddo
la novità che per tua forma luce,
che non fu mai pensata in alcun tempo.

субота, 21. јануар 2017.

Sunce i heliotrop: Danteove kamene rime (II)


Kad kratak dan i velik krug je sjene
stigo sam, ah, i kad su bijela brda,
kada se boja izgubi u trave:
a moja žudnja ipak je zelena,
tako joj korijen nosi tvrdi kamen
što govori i ćuti kao gospa.

Na sličan način ova mlada gospa
ledena je ko i snijeg usred sjene:
jer ne budi je, niti kao kamen,
slađano doba koje grije brda,
i s kog od bijelih postaju zelena,
jer na njih sipa cvjetiće i trave.

Kad joj na glavi vijenac je od trave,
iz sjećanja nam ode svaka gospa:
jer žuto nabran pram je kraj zelena
tol lijep, da Amor stoji tu sred sjene,
što stisnuo me izmeđ malih brda
još mnogo jače nego vapno kamen.

Lijepost joj veću ima moć no kamen,
i udar njen ne mogu liječit trave:
te bježah preko ravnica i brda,
da ne sretne me tako lijepa gospa;
i od njenog mi svjetla ne da sjene
brežuljak, ni zid, ni hvoja zelena.

Vidjeh kad na njoj bje halja zelena,
takova te bi ulila u kamen
ljubav što ćutim čak spram njene sjene:
pa željeh je na livadi sred trave,
ljuvenu kakva igda bješe gospa,
svud okruženoj od visokih brda.

No prije rijeke teći će uz brda
neg če se drva lijepog tog zelena
primiti plam, ko drugih lijepih gospa,
za mene; pristo leći bih na kamen
cio svoj vijek i hodat pasuć trave,
samo da vidim njenog ruha sjene.

Kad brda prave i najcrnje sjene,
ispod zelena njih ta mlada gospa
rasprši, kao kamen ispod trave.


Al poco giorno e al gran cerchio d’ombra
son giunto, lasso!, ed al bianchir de’ colli,
quando si perde lo color ne l’erba;
e ’l mio disio però non cangia il verde,
si è barbato ne la dura petra
che parla e sente come fosse donna.

Similemente questa nova donna
si sta gelata come neve a l’ombra;
che non la move, se non come petra,
il dolce tempo che riscalda i colli
e che li fa tornar di bianco in verde
perché li copre di fioretti e d’erba.

Quand’ella ha in testa una ghirlanda d’erba,
trae de la mente nostra ogn’altra donna;
perché si mischia il crespo giallo e ’l verde
sì bel, ch’Amor lì viene a stare a l’ombra,
che m’ha serrato intra piccioli colli
più forte assai che la calcina petra.

La sua bellezza ha più vertù che petra,
e ’l colpo suo non può sanar per erba;
ch’io son fuggito per piani e per colli,
per potere scampar da cotal donna;
e dal suo lume non mi può far ombra
poggio né muro mai né fronda verde.

Io l’ho veduta già vestita a verde
sì fatta, ch’ella avrebbe messo in petra
l’amor ch’io porto pur a la sua ombra;
ond’io l’ho chesta in un bel prato d’erba
innamorata, com’anco fu donna,
e chiuso intorno d’altissimi colli.

Ma ben ritorneranno i fiumi a’ colli
prima che questo legno molle e verde
s’infiammi, come suol far bella donna,
di me; che mi torrei dormire in petra
tutto il mio tempo e gir pascendo l’erba,
sol per veder do’ suoi panni fanno ombra.

Quandunque i colli fanno più nera ombra,
sotto un bel verde la giovane donna
la fa sparer, com’uom petra sott’erba.