Petrarka: CCCLXVI

jevice lijepa, u sunčanoj svili,
što s krunom zvijezda višnjem Suncu tako
bje draga, te je svjetlost u te skrilo,
tebi me ljubav zborit sili jako:
al' ne znam počet ne pomogneš li ti,
i On, što ljubeć zače tvoje krilo.
Zazivam te, jer sveđ daš odziv bilo
kom što te s vjerom zvao:
Djevice, ako ti je žao
krajnje je ljudske bijede igda bilo,
molbu mi čuj, jer tvoju pomoć treba,
spasi me, grijehu se dah,
premda sam prah, a ti kraljica neba.

Vergine bella, che di sol vestita,

coronata di stelle, al sommo Sole

piacesti sí, che 'n te Sua luce ascose,

amor mi spinge a dir di te parole:

ma non so 'ncominciar senza tu' aita,

et di Colui ch'amando in te si pose.

Invoco lei che ben sempre rispose,

chi la chiamò con fede:

Vergine, s'a mercede

miseria extrema de l'humane cose

già mai ti volse, al mio prego t'inchina,

soccorri a la mia guerra,

bench'i' sia terra, et tu del ciel regina.

Mikelanđelo: Sonet III

sonet nastao oko 1496.-1503.

Pesnik opisuje Rim koji je za vreme pontifikata borbenog Julija II više sličio oružanom logoru, nego središtu hrišćanske crkve. Meduza je imala svojstvo da onoga ko je ugleda skameni, a držalo se da živi u skrivenim predelima Libije, gde ju je Persej i ubio. Pa kao što je ona ljude kamenila, tako i sadašnje prilike u Rimu kamene Mikelanđela. Pod ovaj sonet Mikelanđelo se potpisao "Vaš Mikelanđelo, iz Turske". Uistinu, kad ga je 1506. godine papa Julije II pozvao u Rim, Mikelanđelo je radije kanio ići za Carigrad, budući da mu je tadašnji turski sultan poverio izradu jednog mosta između Carigrada i Pere.

I

Qua si fa elmi di calici e spade

e ’l sangue di Cristo si vend’a giumelle,

e croce e spine son lance e rotelle,

e pur da Cristo pazïenzia cade.

Ma non ci arrivi più ’n queste contrade,

ché n’andre’ ’l sangue suo ’nsin alle stelle,

poscia c’a Roma gli vendon la pelle,

e ècci d’ogni ben chiuso le strade.

S’i’ ebbi ma’ voglia a perder tesauro,

per ciò che qua opra da me è partita,

può quel nel manto che Medusa in Mauro;

ma se alto in cielo è povertà gradita,

qual fia di nostro stato il gran restauro,

s’un altro segno ammorza l’altra vita?

II

Šlem i mač ovde od putira biva,

šakom i kapom prodaju krv Hrista,

od krsta, trnja, štit i koplje blista,

a Hristova se trpeljivost sriva.

Bolje od ovog kraja da se skriva,

do zvezda bi mu šiknula krv čista,

njegovom kožom trgovina ista,

ulice rimske, nigde dobra živa.

Da traćim blago, ako mi se htelo

bez posla, sad nek onaj s plaštom meni

skameni, kô Meduza Mavru telo;

no ako ubog na nebu se ceni,

kakvu nagradu iskat bi se smelo

kad drugi znak, več drugo žiće pleni?

III

Šljemove i sablje od kaleža kuju,

tu sad, a Krista krv obiljem teče,

od trnja i križa oružje je preče,

i mjesto njega samo sebe čuju.

U krajeve ove da ga put dovede,

krv bi mu i same zvijezde poprskala,

vidio bi na šta vjera mu je pala,

i kako mu novac tu sav svijet zavede.

Propasti evo, ako sam ja htio,

kao Libijca, okrutna Meduza,

papinski plašt je mene skamenio.

Shvaćam da bijeda može i da spasi,

al kako da se oko riješi suza,

kad se nada u spas sve to više gasi?

Pindar: Ditiramb o proleću

...Kad Proljeće plamno otkrije svaku ljepotu
i čini da pupa ambrosijsko cvijeće,
a Horama u grimiznom peplosu
ložnice otvara lijepe.
Čas je ovo, kad se dobacuje cvijeće,
i kad po cvjetnoj zemlji
svi truse latice ljupkih ljubičica.
Čas je ovo, kad ruže kose krase.
Pjevajte zato, zborovi, zvonko,
uz frule pjevajte zvonko,
nek pjesme lijese se glase
vijencima ovjenčanoj Semeli.

φοινικοεάνων ὁπότ' οἰχθέντος Ὡρᾶν θαλάμου

εὔοδμον ἐπάγοισιν ἐάρ φυτὰ νεκτάρεα.

τότε βάλλεται, τότ' ἐπ' ἀμβρόταν χθόν' ἐραταί

ἴων φόβαι, ῥόδα τε κόμαισι μείγνυται,

ἀχεῖ τ' ὀμφαὶ μελέων σὺν αὐλοῖς

οἰχνεῖ τε Σεμέλαν ἑλικάμπυκα χοροί.

Pindar: Ditiramb sa papirusa iz Oksirinha

Kad nas ogrne tamna noć,
tamo, u Podzemlju, za sretnike one,
sja blistavo sunce.
Polja su uzduž zidova svetih,
gdje ruže cvatu grimizne
i zlatne jabuke granate
i nad njima lebde oblaci tamjana.
Vesele se tamo smrtnici jedni
natjecanju raznom, pa disku i kolima,
dok drugima kitare glazba zanosi dušu.
I cvijet svake vrline
kod njih buja u visine.
Mirisi lijepi struje svugdje sa zemlje
i k nebu lebde s tisuću žrtvenika.
Jedan se miris u drugi miješa,
u blistavu nizu plamen se blista.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Liju olovne rijeke beskrajne
valove tame,
što izviru iz usta noći same.

Porod smo, što živi životom jednoga dana!
Što smo? - Što nismo? -
Sanja je sjene čovjek! -
Ipak božansko ako ga obasjava svijetlo,
tad blistava radost njemu zrači,
puna radosti života.

ἐπάμεροι: τί δέ τις; τί δ᾽ οὔ τις; σκιᾶς ὄναρ 

ἄνθρωπος. ἀλλ᾽ ὅταν αἴγλα διόσδοτος ἔλθῃ, 

λαμπρὸν φέγγος ἔπεστιν ἀνδρῶν καὶ μείλιχος αἰών: 

Pindar, Pitijska oda osma

Mikelanđelo: Nyx IV

Onaj što sazda, ni od kakve stvari

i pre svih, vreme, podeli ga, dade

jednom visoko sunce, drugom pade

u deo luna, bliže nam se zari.

U isti mah svakom usud, što kvari

il' pruža sreću, rađati se stade;

meni pripade vreme tamne nade,

još od kolevke pratilac moj stari.

Na krivotvorca samog sebi ličim,

duboko u noć mrak mrkliji biva,

u zlo duboko ogreznem, i tugu.

No poklonom se jednim zbilja dičim,

jasni dan tvorim i moj mrak se skriva,

na suncu, vašem od rođenja drugu.

Colui che fece, e non di cosa alcuna, 

il tempo, che non era anzi a nessuno, 

ne fe' d'un due e diè 'l sol alto all'uno, 

all'altro assai più presso diè la luna. 

Onde 'l caso, la sorte e la fortuna 

in un momento nacquer di ciascuno; 

e a me consegnaro il tempo bruno, 

come a simil nel parto e nella cuna. 

E come quel che contrafà se stesso, 

quando è ben notte, più buio esser suole, 

ond'io di far ben mal m'affliggo e lagno. 

Pur mi consola assai l'esser concesso 

far giorno chiar mia oscura notte al sole 

che a voi fu dato al nascer per compagno.

[jedan od soneta-varijacija na temu noći, nastalih između 1535. i 1541.]

Gijom de Mašo: Balada o ruži

Od cvetova i od ploda

u vrtu osta ruža mala:

sve drugo skrši nepogoda

i Sudba što se uzdizala

vrh ruže mi mlade

da miris njen i draž ukrade.

Ako je slomi, otme tlu,

ja želim samo ružu tu.

Ah! Sudbo, ti si jaz i voda

što čoveka rad ideala

zlom voljom daviš, al ni roda,

ni nežnosti mu nisi dala:

tvoj smeh, sreća, nade,

donose suze, smrt i jade.

Ako je varkom spržiš svu,

ja želim samo ružu tu.

Al stvarno mislim da sloboda

gde mala mi je ruža cvala,

jer Priroda joj tu moć poda,

ne stiže stazom tvojih zala:

tvoj bes zalud pade

jer ljupkost njena ne nestade.

Ma gde, u vrtu, daj mi nju,

ja želim samo ružu tu.