понедељак, 15. фебруар 2016.

Ovidije: Dafne u lovoru


U kćer Peneja Feb se zaljubio najprije Dafnu
Ne po slučaju sl'jepom, već s ljute Kupidove srdžbe.
Deljanin ponositi, što je pogubio zmaja, Kupida
Opazi jednoć, gdje savija luk natežuć tetivu,
Te će mu reći: "Što će, o nestašni momčiću, tebi
Junačko oružje to, što za moje se pleći pristoji,
Koji dušmana mogu i zvjerku sigurno ranit,
Koji nadutog mnoštvom strijela ubih Pitona,
Što je pokrivao mnogo smrtonosnim trbuhom polja.
Nek ti je dosta, lučem što tvojim nekakvu ljubav
Znaš nanjušit, a slavu prisvajati nemoj si moju."
Febu će Venerin sin: "Nek tvoja gađa strijela
Sve, a moja će tebe, i koliko stvori su drugi
Od boga manji, toliko od moje tvoja je slava."
Reče i krilima na to zalepeće i presiječe
Onda iz tulca punog strijela izvadi dvije
Srijele različne snage, što čine i tjeraju ljubav.
Zlatna je prva, što čini, i oštri rt joj se sjaji,
Tupa je druga, što tjera, u cjevčici olovo ima.
Ovom strijelom pprobode Kupido Penejku Nimfu
A drugom probije kosti do moždine on Apolonu;
Odmah se zaljubi ovaj, a ona od ljubećeg bježi,
Samo kad ime mu čuje, i kao djevička Feba

Luta po šumama tamnim te lovi i odire zvjerad;
Bez reda prosute kose pričvrstila ona je trakom.
Mnogi su prosili nju, a ona odbija prosce,
Ne zna, ne trpi muškog, po besputnim luzima šeće,
Ne mari, što je Himen, što Amor, ženidba što je.
"Kćerko - često joj otac govorio - pribav mi zeta,
Kćerko - često joj otac govorio - unuka daj mi.
Ona mrzeć na luče na vjenčane ko na zločinstvo
Od stida krasna bi lica rumenilom oblila te bi
Rukama umiljato o vratu obisla ocu.
Veleć: "Predragi oče, dopusti mi u djevičanstu
Navijek ostati, kako Dijani dopusti otac."
On bi poslušo kćer, al' ljepota ne dopušta tvoja
Tebi, što hoćeš, tvojoj milina se protivi želji.
Ljubi Apolon Dafnu i vidjev je želi je grlit,
Želi i nada se, sam ga orakul zavodi njegov.
Kao poslije žetve kad laka se strnjika pali,
Kao od luča kad gori živica, što ga je putnik
Odveć primako blizu il' u jutru pustio goreć,
Tako je Feba plamen obujmio i sve mu grudi
Gore, te nadom on umnožuje zaludnu ljubav.
Gleda, nenakićena gdje kosa pada joj niz vrat,
I kaže: "Kamo li da je u redu!" Vatrene gleda 
Njezine oči slične zvijezdama; usta joj gleda,
Koja je premalo gledat; i prste joj i šake hvali,
Ruke i mišice hvali otkrivene više no na po,
Ljepše mu čini se još, što ne vidi. Od vjetra brže
Lakoga bježi ona i nestaje, Feb kad joj viče: 
"Nimfo, Peneja kćeri, ded stani! Ne goni dušman,
Stani, o Nimfo! Tako od kurjaka ovčica bježi,
Od lava košuta, lete golubice dršćuć od orla, - 
Sve od dušmana svog, a tebe od ljubavi ja gnam.
Avaj! Da ne padneš samo na lice, da ne ubode,
Nevinu nogu ti trn, da ne budem uzrok ti boli!
hrapavi puti su, kud si pohitjela; molim te, lakše

Trči i prestani bježat, te lakše ću stizati i ja.
Pitajder, kome si mila; nijesam gorštak ni pastir,
Ne čuvam ovdje ja ko prostak kakovi ovce
Ili goveda; ne znaš, o ludana, ne znaš, od koga
Bježiš i zato bježiš. Ta meni klanja se zemlja
Delfska i Tened i Klar i Patarski kraljevski dvori.
Jupiter otac je moj; budućnost, sadašnjost, prošlost
Sve to otkrivam ja i ugađam za pjesme žice.
Moja je sigurna str'jela, al' od nje sigurnija još je
Druga, što mi je prosto od ljubavi ranila grudi.
Vidanje našo sam ja, pomoćnikom mene po zemlji
Zovu, i snaga je, što je u travama, podložna meni.
Jaoh, što travom ni jednom izvidati ne da se ljubav,
Znalcu ne pomaže znanje, što drugima pomaže svima!"
I ne šćaše govorit, al' plašljiva pobježe Dafna
Te s neodgovorenim riječima ostavi njega
I u bjegu krasna. Otkrivo joj tijelo vjetar,
Lahor pireći naprema njoj razduhavo joj ruho,
A tihi ćuh je hvato i bacao kosu joj natrag;
Stas joj je od trke ljepši. Al' mlađahni bog umiljavat
Neće se uzalud više i gonjen sam od Kupida
Gleda Peneja kćer da dostigne korakom brzim.
Kao kad galski pas na prostranom ugleda polju
Zeca, tad ovaj gleda uteći, a onaj ulovit;
Pas već hoće da ščepa, već misli, plijen da ima,
Gubicu otego je i noge već zečeve hvata,
A zec se boji, da nije već ulovljen, te se i samim
Otima zubma i njuški, što dirnu ga, izmiče on se:
Tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu.

Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose,
Odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa,
Kosu, što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira.
Kada obnemogne već, poblijedi, od muke brzog
Bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale
I kaže: "Oče, pomozi! O zemljo, zini il' ovaj
Oblik što čini, da trpim, prom'jeni, da nema ga više!"
Čim tu molitvu reče, al' sva se ukoči vrlo,
Oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko,
U lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke,
Noge, pred časak još brže, sad žilama zapeše tvrdim,
Glavu joj obuzme kruna; ljepota joj ostade samo.
Feb je i takovu ljubi te mećući ruku na deblo
Oseća pod korom mladom, gdje grudi jošte joj dršću,
Grli rukama grane, ko udi da su, i grlo
Cjeliva, ali se drvo od cjeliva njegovih brani.
Veli Apolon: "Mojom kad ženom ne možeš biti,
Drvo ćeš moje bit zacijelo. Uvijek ti ćeš
Kitit, lovoriko, kosu i kitaru moju i tulac.
U vođa latinskih bit ćeš, kad veseli bude se trijumf
Orio, Kapitol duge kad bude povorke gledo.
Ti ćeš uz dovratnike Augustovim vratim stajat
Vjerno čuvajuć njih i štitit ćeš hrast u sredini.
Pa ja na mlađahnoj kako na glavi kose ne strižem,
I ti uvijek lišće za ures vječiti imaj."
Pean rekavši tako lovorika s granama mladim
Nagne se, reko bi čovjek, da krunom klimnu ko glavom.

Metamorfoze, Knjiga I

недеља, 14. фебруар 2016.

Katul: V

Život, Lezbijo, ljubav neka bude
za nas staraca strogih zlobni šapat
niti prebite pare ne vrijedi!
Sunce zalazi pa se opet rađa;
a kratkotrajnu našeg dana svijetlost
vječna smenjuje noć i san bez jave.
Daj mi tisuću poljubaca, još sto,
opet tisuću novu, zatim još sto,
a kad tisuće mnoge prebrojimo,
tad ih pomiješajmo kako sami
znali ne bismo - niti zavist čija
zla - koliko smo poljubaca dali.


Vivamus, mea Lesbia, atque amemus,
rumoresque senum severiorum
omnes unius aestimemus assis!
soles occidere et redire possunt;
nobis, cum semel occidit brevis lux,
nox est perpetua una dormienda.
da mi basia mille, deinde centum,
dein mille altera, dein secunda centum,
deinde usque altera mille, deinde centum;
dein, cum milia multa fecerimus,
conturbabimus illa, ne sciamus,
aut ne quis malus invidere possit
cum tantum sciat esse basiorum.